Tekstovi

Arhetipska karakterna studija cvetne esencije – Djurdjevak

Rabindranat Tagore
“Osvojio je svet magijom reči, tona, boja, čarobnošću svoje suptilne jednostavnosti duha…i atmosferom sublimne krasote koja kao aura obavija svet njegove stvarnosti…” – Dušan Stojanović

Djurdjevak: Ima prelepe bele, suptilne cvetiće izuzetno prijatnog mirisa. Oni su viseći i podsećaju na zvončić. Svaki cvetić se sastoji od šest belih latica, a broj šest simbolizuje harmoniju, stabilnost, istinu, red, pravdu, mentalnu snagu… Kako su nežno beli cvetići, skupljeni u grozd, orijentisani na dole, ka zemlji, to ukazuje na teme vezane za unutrašnje doživljaje, povezivanje sa svojim unutrašnjim sopstvom,
kao i stvaranjem lične unutrašnje harmonije. Djurdjevak cveta u maju, asocira nas na budjenje života, čistotu misli, unutrašnju čistotu i sreću.
Zbog snežno bele boje, koja predstavlja čistotu, asocira i na pročišćenu snežno belu auru koja je takva samo onda kada je duh čoveka u potpunoj savršenoj harmoniji. Kako se koristi i u medicinske svrhe kod srčanih bolesnika, povezala bih ga i sa srčanom čakrom (Anahata) i bezuslovnom ljubavlju koja je suština svega.

Ključna reč: žudnja za nedostižnim
Afirmacija: Sa poverenjem se prepuštam toku života

Koristimo ovu cvetnu esenciju u sledećim slučajevima:
- Kada treba da napravimo slobodu izbora jednostavnim uvidom šta je suštinski dobro i jedino ispravno za nas;
- Otvara mogućnost da se prihvate životni tokovi razvijanjem
svesti o tome da postoji božanska misao i poredak:
- Pomaže da se razrešimo tuđih uverenja i da istinska potreba duše nađe mesto u našem umu (svesnom biću);
- Spoznaja suštinske potrebe duše iz nevine dečije perspective;
- Kada nam je potrebno da sagledamo širu sliku stvarnosti i jasan uvid o jednostavnim principima po kojima funkcioniše svet koji nam daje slobodu izbora;
- Oslobađanje od žudnje za nedostižnim.

Negativne karakteristike: frustriranost, doživljaj
nepotpunosti,očaj, grč.

Rabindranat Tagore (1861 – 1941) je najveći pisac
bengalskog jezika i najznačajnija indijska književna figura. Bio je najmlađi sin (sedmo dete) hinduističkog filozofa i verskog mistika Devendranaha. Zadivljen prirodom i njenim detaljima, svoje prve pesme napisao je u svojoj osmoj godini. Do sedamnaeste godine života obrazovao se kod kuće, kada je na očevo insistiranje otišao u Englesku i da bi studirao prava. Studije u Engleskoj nije dovršio, već se vratio u Indiju i opredelio za književnost. Tokom boravka u Londonu objavio je svoje prve dve zbirke pesama - Večernje pesme i Jutarnje pesme. Ovaj mistični pesnik, prozni pisac, filozof, dramski pisac, kompozitor, slikar i prvi dobitnik je Nobelove nagrade za književnost van evropskog kontinenta.
Godine 1913. Dobija Nobelovu nagradu, kada u isto vreme
doživljava porodičnu tragediju gubitak supruge i dece. Napisao je približno 90 kratkih priča. Sve njegove priče odišu imaginativnim i duhovnim tonom prožetim diskretnim spojem lepote i istine. Godine 1915. britanska vlada ga je proglasila za viteza. Titule se odrekao posle masakra u Amricaru 1919. godine, u znak protesta protiv vladara.
Osnovao je eksperimentalnu školu u Shantiniketanu, zasnovanu na Upandisanskim idealima obrazovanja. Povremeno je učestvovao u Indijskom nacionalističkom pokretu. Tu se sprijateljio sa Gandijem.
Najznačajnija dela su mu zbirke pesama Gradinar i Gitandžali, a od romana Brodolom. Tagore je takođe pisao i priče, romane, pozorišne komade, eseje, mjuzikle, putopise i memoare. Bavio se i slikanjem i komponovanjem. Napisao je reči i muziku indijske nacionalne himne (Đana Gana Mana). Takođe je autor reči i melodije pesme koja je danas himna Bangladeša (Amar šonar Bangla). Umro je u svom rodnom gradu 7. avgusta 1941. godine.

Tagore: “Kad je naš Univerzum u harmoniji sa čovekom, večno, koje poznajemo kao Istinu, osećamo kao lepotu.”

Sloboda izbora omogućila mu je da jednostavnim uvidom u sve što se dešava oko njega izabere put koji je uzvišen i jedini ispravan za naše najveće dobro. Sve što se događa u životu ima viši cilj i poruku ličnog rasta i razvoja.

Kroz život indijske svakodnevnice, Tagore lirski doživljava lično duboko razumevanje najvećih ljudskih tragedija i istina u društvu.

Priče dodiruju sve životne aspekte kao što su kritike sistema kasta u Indiji, dijaloga sa onostranim, problematizacije odnosa Indijaca i Angloindijaca, zapisa o odnosu sapatništva pri preživljavanju potresnih ljudskih tragedija, pa do elodramskog sagledavanja odnosa na relaciji muž – žena i majka – dete.
Knjigom “ Gladno kamenje i druge priče” je bengalsku i indijsku kratku priču uspešno uzdigao na nivo ozbiljne umetničke forme. U martu 2004.god. grupa naučnika iz različitih zemalja okupila se da raspravlja o filozofiji Rabindranata Tagore – dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1913.god. i vodećeg obrazovnog inovatora.
Njegovi obrazovni eksperimenti koji su imali širokog uticaja u Evropi, Japanu i SAD fokusirali su se na osnaživanje učenika kroz prakse sokratske rasprave, izlaganju mnoštvu svetskih kultura, a pre svega uvođenju muzike, pozorišta, pleas, lepih umetnosti u sve delove nastavnog programa. U Indiji se njegove ideje danas zapostavljaju zbog nove koncepcije koja je fokusirana na profit, a samim tim postavila na sporedan kolosek celu zamisao kritičkog i imaginativnog samorazvoja
putem koje je Tagore formirao tako mnogo građana napredne indijske demokratije.
U svojim filozofskim delima Tagore objašnjava:
“Jurimo za stvarima koje nas štite, gode nam i pružaju nam utehu, t.j. našom materijalnom “oblogom.” Zaboravlja se na dušu, na značenje misli koja izlazi iz duše i povezuje osobu sa svetom na bogat, suptilan i komplikovan način; na značenje prilaska drugoj osobi kao duši, a ne kao pukom korisnom instrumentu ili prepreci na sopstvenom putu; na to šta znači pričati kao neko ko ima dušu sa nekim drugim koga vidimo
kao jednako dubokog i kompleksnog.” Iz ovih reči vidi se suština značenja reči “Duša” koja je za Tagore značila sposobnost misli i imaginacije koje nas čine ljudima i koje naše odnose čine bogatim ljudskim odnosima, a ne odnosima pukog iskorišćavanja i manipulacije, da druge ljude vidimo kao ljudska bića, a ne samo kao objekte.

Prema indijskoj filozofiji, postoji braman, apsolutna Istina, koji se ne može zamisliti izdvajanjem pojedinačnog uma ili opisati rečima, već se jedino može shvatiti potpunim stapanjem individualnog sa njegovom beskonačnošću

Glavni je zadatak i najveća je sreća čoveka u slobodi.
Sloboda je samo duhovna, samo duhovna sloboda duboko je lična. Fizička sloboda u stvari je površna i neznatna, ako ne počiva na duhovnoj.
Motiv ljubavi jedan je od najzastupljenijih i najuniverzalnijih u svim umetničkim oblicima. Poezija Rabindranata Tagorea, indijskog književnika, filozofa i dramaturga, satkana je od stihova koji to mogu dokazati. To su stihovi Univerzalne ljubavi:И дај ми снаге да снагу своју потчиним
вољи Твојој с љубављу…..
За мене ослобођење није у одрицњу.
Осећам загрљај слободе
у небројеним везама радости….
Irina Pavlovic, floriterapeut u procesu edukacije